Dr.sc. Anita Prelas Kovačević, akreditirani je coach i mentor prema standardima EMCC-a te certificirani trener za DISC Flow metodologiju.
Na Eduzi nudi edukaciju Vještine coachinga s kojom polaznici usvajaju praktične alate koje mogu odmah primijeniti u radu.
Intervju vodila: Višnja Željeznjak
Kako bi kao performance coach i mentor opisala svoj posao nekome tko nikad nije iskusio coaching?
Jedna moja klijentica to je opisala bolje nego ja. Rekla je da ima osjećaj kao da cijelo vrijeme stoji ispred zatvorenih vrata i ne ulazi zato što stalno preispituje je li spremna i što bi se moglo dogoditi ako pogriješi. I to je zapravo ono što vidim kod puno ljudi s kojima radim.
Ljudima ne nedostaje znanja ni sposobnosti, nego im nedostaje odluka.
Moj posao nije da im dam novi ključ, nego da im pomognem da prestanu stajati ispred vrata i napokon naprave korak. Svoj ključ već imaju, samo ga ne koriste.
Većina ljudi ne zapne zato što ne zna što treba napraviti, nego zato što to odgađa.
U konačnici, nije isto znati što treba napraviti i stvarno to napraviti.
Malo je EMCC akreditiranih coacheva koji su ujedno i doktori znanosti, kao što si ti. Koje jedinstvene prednosti tvoja doktorska titula donosi u proces coachinga?
Moj pristup ne temelji se samo na intuiciji, nego na razumijevanju.
Doktorska titula omogućuje mi da stvari sagledam dublje i strukturirano, bez brzih i površnih zaključaka.
Coaching u mom radu nije samo razgovor, nego proces koji ima jasan smjer i dovodi do konkretnih promjena.
Uz to, EMCC akreditacija zahtijeva ispunjavanje jasno definiranih kriterija, od edukacije i supervizije do konkretnih sati rada s klijentima, što dodatno potvrđuje kvalitetu i profesionalnost u radu.
Kada si u radu s ljudima prvi put prepoznala kao dokaz da radiš nešto što stvarno mijenja ponašanje, a ne da samo inspirira?
Prvi put sam to jasno prepoznala na samom početku, negdje 2019. godine, kroz mastermind treninge koje sam vodila.
Kroz devet tjedana rada polaznici nisu samo učili, počeli su mijenjati način razmišljanja i ponašanja. Donosili su odluke koje su dugo odgađali i pokretali stvari koje su prije stajale. U jednom trenutku vidjela sam ono što zovem trenutkom kada učenik nadmaši profesora. Tada znaš da se ne radi o inspiraciji, nego o stvarnoj promjeni.
Te godine posebno mi je u sjećanju ostao mladić koji je tada bio maturant i koji je prošao moju radionicu „Želim znati što želim“. Mlad dečko koji je zbog iskustava u školi, s pojedinim nastavnicima i vršnjacima izgubio samopouzdanje, a u svojoj biti bio je izrazito kreativan. Kroz rad je počeo ponovno vjerovati sebi. Vratio je samopouzdanje i napravio prve konkretne korake u smjeru koji je želio. Danas radi ono što voli i ima vlastitu firmu.
To je jedna od onih situacija koje me i danas dirnu kad ih se sjetim, jer tada shvatiš da ne mijenjaš samo rezultate, nego nečiji životni smjer.
Koji najčešći obrazac vidiš kod lidera, menadžera i ljudi koji su sposobni, ali se bore s vlastitim kočnicama?
Kod njih najčešće nije problem u znanju ni sposobnostima. Problem je strah od pogreške i zato traže još:
- sigurnosti
- informacija
- potvrda
- vremena.
Međutim, sigurnost koju čekaju ne dolazi i zato ne kreću.
Stvarnost je vrlo jednostavna. Napredak ne dolazi iz savršenih, nego iz donesenih odluka.
Po čemu konkretno prepoznaješ da osoba ne treba još jednu edukaciju, nego drukčiji način razmišljanja?
Vrlo jednostavno: kad osoba ima puno znanja, ali ga ne koristi.
Imala sam klijente koji su prošli desetke edukacija, ali su i dalje bili na istom mjestu. Svaki put bi rekli: “Još samo ovo da naučim...”
U stvarnosti, nisu trebali još znanja nego odluku da počnu primjenjivati ono što već imaju. Tada edukacija postaje način odgađanja, a ne rasta.
I sama sam bila u toj fazi: stalno u učenju, tražeći još, čekajući neko idealno vrijeme - umjesto da stanem i primijenim ono što već znam.
Kao primjer toga mogu navesti jednog poduzetnika s kojim sam radila. Imao je znanje, ideje i iskustvo, uvijek je znao što treba napraviti, ali konkretne akcije su izostajale.
I inače prije početka rada s klijentom jasno komuniciram način rada, a jedan od ključnih principa je da nakon svakog susreta slijedi konkretna akcija.
U njegovom slučaju upravo je to napravilo razliku. Prestao je ostajati na razini ideja i počeo je djelovati. Tada su se stvari počele pomicati.
Opće je poznato da znanje bez akcije ne donosi promjenu.. Tek primjena mijenja rezultat.
Postoji li razlika između toga kako mladi i kako iskusni poslovnjaci doživljavaju osobni rast i razvoj?
Iako ne volim generalizirati jer je svaka osoba individualna, iz iskustva mogu reći da se razlika najčešće vidi u samom ulasku u proces.
Mladi u proces ulaze otvorenije, s manje otpora i spremniji su isprobati drugačije pristupe jer još nemaju čvrsto izgrađene obrasce.
Iskusni poslovnjaci, s druge strane, imaju više znanja i iskustva, ali i više otpora jer već imaju formirane načine razmišljanja i rada. No, kada se odluče na promjenu, tada rade dublje i konkretnije.
Često se vidi i jedna dodatna razlika.
Mladi su skloniji nastaviti raditi na sebi kontinuirano, dok iskusni, kada dođu do razine kojom su zadovoljni, češće naprave pauzu. Ali opet, to su obrasci koje sam uočila kroz rad, svaka osoba je priča za sebe.
Živiš i radiš u Virovitici. Po tebi, koja jedna poslovna navika ili činjenica profesionalcima u manjim sredinama daje ogromnu prednost u odnosu na velike urbane, pa čak i globalne sredine?
Iskreno, nisam primijetila neku posebnu prednost.
Čak suprotno, iz mog iskustva, ljudi u manjim sredinama ponekad su oprezniji, sporije ulaze u promjene i na neki su način “teži” kada je riječ o iskoraku izvan poznatog.
Naravno, to ne vrijedi za sve.
Vraćam se na ono što sam već rekla: sve ovisi o pojedincu. Bez obzira na sredinu, razliku uvijek čine stav, otvorenost i spremnost na djelovanje.
Osim individualnog coachinga, tvrtkama nudiš i edukacije za razvoj ljudi, timova i lidera. Na koje tvoje metode i alate klijenti najbolje reagiraju i zašto misliš da je tako?
U radu koristim kombinaciju coaching pristupa i kreativnih alata, često kroz elemente igre. Alati poput DISC Flow procjene pomažu ljudima da na jednostavan način dođu do vrlo važnih spoznaja o sebi.
Upravo tu se često događaju ti “aha” trenuci, kada osoba prvi put jasno vidi vlastite obrasce, način komunikacije i utjecaj koji ima na druge.
Ti su uvidi ključni jer je bez razumijevanja sebe teško napraviti stvarnu promjenu ili unaprijediti odnose i način rada.
U individualnom radu kroz coaching često se pokaže još nešto važno.
Mnogima nedostaje jedna osoba koja je potpuno neovisna, koja je tu samo za njih, netko tko će ih zaista poslušati, bez kritiziranja i bez davanja brzih savjeta.
U takvom prostoru ljudi prvi put počnu jasno razmišljati, donositi odluke i preuzimati odgovornost. Upravo zato dolazi do stvarnih pomaka.
Što bi voljela da tvoji polaznici počnu raditi drukčije odmah nakon edukacije?
Voljela bih da shvate da ono što dobiju na edukaciji nije kraj, nego početak. Pravi rad počinje nakon toga, kroz kontinuirani rad na sebi, kroz svakodnevne male odluke i korake.
To nije uvijek jednostavno ni lagano. Ponekad je neugodno, ponekad traži izlazak iz poznatog, ali je moguće.
I ono što je još važnije, mi se mijenjamo.
Kako rastemo, mijenjaju se i naše okolnosti, izazovi i razina na kojoj djelujemo. Zato osobni razvoj nije jednokratan događaj, nego proces koji traje.
