Darko Mareš fotograf je poslovnih portreta koji je nakon višegodišnje IT karijere svoj hobi pretvorio u posao. Danas fotografiji ne pristupa samo estetski, nego analitički i strateški - kao specijalist za vizualnu komunikaciju osobnog brenda.
Kroz svoje edukacije na Eduzi pomaže ljudima da prevladaju strah od kamere i nauče kako ih drugi vide u digitalnom svijetu.
Intervju vodila: Višnja Željeznjak
Svi te znaju kao fotografa poslovnih portreta, no odnedavno se na LinkedInu predstavljaš kao "specijalist za vizualnu komunikaciju osobnog branda". To sigurno nije slučajno.
Promjena je i te kako namjerna. Nije da sam promijenio profesiju, no rekao bih da moju specijalizaciju ovaj naziv puno bolje opisuje.
U odgovorima na sljedeća pitanja slijedi i detaljnije pojašnjenje o čemu se radi.
Tvoji klijenti ponekad se više boje fotografa nego zubara. Kako klijenti najčešće "prelome" taj strah u sebi?
Vrlo slično kao i kod zubara - često prelome strah kad je već kasno te kad treba spašavati što se još može spasiti. No i tada se ustvari dolazi prvenstveno zato što je bol neizdrživa.
Doduše, ne fizička bol u smislu da hodaju uokolo s povezom oko čeljusti, nego ona poslovna: primjećuju da ih ljudi ne prepoznaju, gube prilike jer ih drugi preskaču ili se dovode u neugodne situacije u kojima ih se gleda sumnjičavo.
Kada poveznica između stvarne osobe i one na fotografiji postane premala, u tom trenu se počinje topiti i povjerenje.
Kod jednih je to nedostatak fotografija u potpunosti (razlozi variraju od straha od kamere do "ne volim se isticati" mentaliteta, koji nažalost sve lošije prolazi u eri digitalnih komunikacija).
Kod drugih je to upotreba neprikladnih fotografija: selfiji, ali i različite "usputne" fotografije poput onih s odmora ili proslava, pa čak i one s dokumenata.
Treći pak imaju zastarjele fotografije jer fotografiranje tretiraju kao kvačicu "riješeno" svakih 5 do 10 godina, neovisno o tome koliko su se promijenili fizički i koliko su im u međuvremenu napredovali poslovni ciljevi.
Opiši nam kako izgleda proces rada s novim klijentom. Ima li dijelova procesa koji su potpuno drukčiji od rada s poznatim klijentima?
S novim klijentom najprije krećem u dubinsku analizu trenutačnog stanja i usklađenosti vizualne online prisutnosti s onim što (i prema kome) ustvari želi postići. Također prolazimo i buduće ciljeve kako bismo izradili ciljanu strategiju vizualnog nastupa i isplanirali potrebne fotografije.
Ovaj uvodni dio, u kojem se prvenstveno upoznajemo međusobno te kroz razgovor dolazimo do strateškog plana, najveća je razlika između rada s novim klijentima i onima s kojima redovno surađujem. "Stare" klijente pratim i nakon fotografiranja te je prilikom sljedećeg snimanja fokus analize i izmjene strategije usmjeren na novosti te promjene u ciljevima u odnosu na prethodni put.
Nakon definiranja strategije planiramo samo fotografiranje: od lokacije, odjeće i uređivanja do potrebnog opsega i izgleda, prema unaprijed dogovorenoj strategiji. Nakon toga na red dolazi naravno i samo fotografiranje, kao i odabir potrebnih fotografija.
Na kraju, uz isporučene fotografije klijent dobiva i dokument sa smjernicama, gdje se i na koji način preporučuje koristiti određena fotografija.
Što tvoji klijenti ne znaju o suradnji s tobom, a ti bi volio da znaju prije nego što ti dođu?
Za razliku od posjeta zubaru, ovo stvarno neće boljeti :)
Zezam se. Jedan od razloga promjene naziva "fotograf poslovnih portreta" u "specijalist za vizualnu komunikaciju osobnog brenda" nije da više fensi zvuči (iako možda i jest tako), već što je shvaćanje zvanja fotografa poslovnih portreta kod nas prvenstveno usmjereno na narudžbu: trebaju mi ovakve i ovakve fotografije, želim izgledati tako, napravi mi to. No ovo je daleko od cijele priče, neovisno je li riječ o klijentima, investitorima, poslodavcima ili pak zaposlenicima, o onima koji nas ne gledaju baš istim očima kao što mi sami sebe vidimo, tj. želimo vidjeti.
Kod poslovnih portreta je ipak riječ o tome da glavna publika tih portreta nismo mi, već naša ciljana publika.
Da stvar bude kompliciranija, često to nije i samo jedna publika kojoj se obraćamo kroz našu, danas najčešće, digitalnu prisutnost.
Recimo, CEO i uživo drugačije nastupa prema klijentima tvrtke, zaposlenicima, ali i investitorima te će s te strane također biti potreban i različit pristup u digitalnom vizualnom predstavljanju prema ove tri različite skupine.
Ovaj primjer je pojednostavljen, no nekad kroz onaj već spomenuti inicijalni razgovor dođemo do skupina za koje osoba nije ni svjesna da im se obraća, a znaju imati itekako veliku ulogu u budućoj karijeri te ciljevima koje osoba želi postići. I s te strane potrebna je dobra analiza i razrada strategije umjesto "hoću ovakve fotografije jer mi se takve sviđaju" ili još gore, samo slijediti konkurenciju što se fotografija tiče.
Ispričaj nam priču o svom omiljenom projektu koji je na neki tebi važan način promijenio ili klijenta, ili tebe, ili oboje.
Spomenuo bih ovdje našu prvu suradnju, Višnja, jer je to bio projekt koji je tada potvrdio moj pristup usluzi fotografiranja. Sjećam se da si tada rekla da je tvoj odabir mene kao fotografa bio prvenstveno zato što sam komunicirao specijalizaciju za poslovne portrete.
Od tada kontinuirano radim na razvoju tog pristupa.
(Op.ur. S Darkom surađujem već više od 5 godina i do trenutka pisanja ovog intervjua nisam imala pojma da sam ja kao klijent ikako usmjerila Darka :) Ja sam samo tražila fotografa poslovnih portreta koji se čini kao da zna što radi. Darko je redovito PISAO na LinkedInu o fotografiji i to njegovo pisanje mene je uvjerilo da je baš on stručnjak za mene.)
Shvatio sam da klijentima nije potreban samo netko tko radi lijepe fotografije, nego netko tko razumije njihov biznis, pozicioniranje te prvenstveno publiku.
U međuvremenu više ni ne naglašavam fotografiranje kao glavni cilj suradnje sa mnom, već rezultat cjelokupnog procesa koji nudim.
Na kraju se, istina, isporučuju fotografije, ali vrlo precizno planirane i isporučene baš one koje će imati povrat investicije u poslovnom smjeru. Naravno, moraju biti i "lijepe" nama samima, inače se neće ni upotrebljavati, no to je sekundarni cilj.
Koje su to neke manje poznate stvari koje i dan-danas pružaš klijentima, a da mi to možda ne znamo?
Pratim vas :)
Ne kao stalker, nego volim ostati u tijeku s onim što moji klijenti rade, gdje fotografije upotrebljavaju i na koji način. Ponekad uputim i savjet kako se što može bolje napraviti.
Koliko je to vidljivo ili ne, tj. tko zna za ovo, ovisi vjerojatno i o tome koliko tko aktivno te uspješno upotrebljava fotografije. I ovdje znam vidjeti najčešći problem: nevoljko i previše se rijetko znaju upotrebljavati te fotografije, koliko god su investicija namijenjena da se upotrebljavaju te nas time predstavljaju u pravom svjetlu, otvarajući nove prilike.
Dio si stalnog programa Eduza Show Unplugged događaja u Rijeci, gdje fotografiraš „Business Besties” portrete. U početku si bio skeptičan, a danas ljudi čekaju u redu za tvoje fotografije. Što si kroz to iskustvo naučio o sebi i svom pristupu fotografiji?
Darko Mareš fotografira na Eduza Show Unplugged #3
Vrlo jednostavno: ne pretpostavljaj da se ljudi ne žele fotografirati.
Iako je ovo, i iz vlastitog iskustva, istina u većini slučajeva, izgleda da je cjelokupna energija eventa onaj element koji taj strah i nelagodu, inače prisutne prema fotoaparatu (naročito još kad smo u društvu drugih), jednostavno eliminira.
Koliko god da je dinamika i opuštanje pred fotoaparatom jednostavnije kad je osoba sama u prostoriji (jednom kad se odluči na fotografiranje), društvena komponenta ovdje čini razliku da se ipak lakše uz druge odlučuje na taj prvi korak: uopće se pojaviti pred fotoaparatom.
Business Besties fotka by Darko Mareš | Luka Krejči, Saša Matijašić i Nenad Kostić
Koja je najveća zabluda o vizualnom dojmu osobe u poslovnom kontekstu?
Čim se spomene poslovno ili profesionalno, odmah svi pomisle "ozbiljno", namrgođeno i ispeglano do neprepoznatljivosti (tj. do generičkog "poslovnog" izgleda).
Ljudi ni u biznisu, kao ni privatno, ne kupuju od sterilnih fotomodela, već od stručnjaka u koje imaju povjerenja da će im pomoći u rješavanju njihova problema.
Stoga na poslovnim portretima nije cilj stvoriti sliku savršenstva (naročito lažnog), već prikazati autentični autoritet, energiju i osobnost koju osoba već posjeduje, jer je to ono što će drugu stranu privući na razgovor o problemu te načinu njegova rješavanja.
Ovdje bih naglasio i drugu važnu zabludu.
Dobar poslovni portret nije tu da "proda" ni uslugu ni proizvod niti će to ikad sam po sebi uspjeti: dobar poslovni portret služi samo da otvori iskrenu komunikaciju koja će omogućiti prodaju.
