Helena Crnjak edukatorica je i mentorica za organizacijski razvoj, projekte i liderske vještine te osnivačica tvrtke ErdVin j.d.o.o. Predsjednica je i osnivačica KRUG-a Slavonija i Baranja te predsjednica Društva "Naša djeca" Vinkovci.
Kroz edukacije i mentorstva pomaže pojedincima, udrugama i timovima pretvoriti ideje u konkretne, održive projekte, a posebno educira virtualne asistente za rad s udrugama i projektima.
Intervju vodila: Višnja Željeznjak
Vodiš dvije udruge, osnovala si vlastitu tvrtku i živiš u Vinkovcima - gradu koji nije tipični poslovni hub. Kako ta kombinacija oblikuje način na koji gledaš na razvoj zajednice?
Sve što nije tipično meni je zanimljivo - valjda je to dio mog karaktera - jer često u netipičnom vidim priliku za napredak i promjene. Tako gledam i na Vinkovce. Možda grad nije prepoznat kao veliki poslovni centar, ali to nije razlog da odustanem od ideja. Naprotiv, motivacija je da stvaram prilike tamo gdje ih drugi možda ne vide.
U Društvu "Naša djeca Vinkovci” volontiram gotovo 15 godina, a posljednjih devet sam predsjednica. Kroz to razdoblje prošla sam gotovo sve uloge - od rada s korisnicima, pisanja i provedbe projekata do vođenja tima, upravljanja organizacijom i PR aktivnosti. Predsjednicom sam postala u trenutku kada je udruga prolazila kroz problematično razdoblje. Upravo me ta situacija potaknula da iskušam vlastite sposobnosti.
Udrugu sam vodila volonterski dok sam bila na porodiljnom dopustu - i imala osjećaj da zarađujem milijune. I udruga i ja rasle smo i razvijale se brzinom svjetlosti. Kasnije sam radila kao voditeljica na raznim projektima.
Nakon što se udruga stabilizirala, odlučila sam pokrenuti vlastitu tvrtku. Tada sam shvatila koliko su poduzetnički i neprofitni sektor različiti, ali i koliko mogu učiti jedan od drugoga. Danas vjerujem da upravo povezivanje ta dva svijeta donosi veliku vrijednost zajednici.
Iz vlastite potrebe za povezivanjem i razmjenom iskustava s drugim poduzetnicama, zajedno s prijateljicom organizirala sam okupljanje žena poduzetnica. Odaziv je bio odličan, a godinu dana kasnije osnovale smo ogranak za Slavoniju i Baranju, Hrvatske udruge poslovnih žena KRUG. I eto još jedne potvrde: ljudi žele zajednicu, ali netko mora napraviti prvi korak.
Zbog svega toga, razvoj zajednice za mene ne znači čekati da prilike dođu izvana. Vjerujem da se zajednica razvija kada pojedinci prepoznaju potrebe oko sebe, povežu ljude i odluče djelovati.
Ne mora svatko osnovati udrugu ili tvrtku kako bi dao doprinos. Ponekad je dovoljno pokrenuti inicijativu, podijeliti znanje ili pružiti podršku drugima. Upravo iz takvih malih koraka nastaju najveće promjene.
Educiraš virtualne asistente za rad s udrugama, što je prilično specifična kombinacija. Zašto baš taj spoj i što se dogodi ako VA nema znanje o neprofitnom sektoru?
Jako specifična kombinacija, koju ja nisam osmislila za tržište, nego je tržište tražilo od mene.
U početku poduzetništva je moja ideja bila raditi s organizacijama na njihovom jačanju uz edukacije i postavljanje pravih temelja organizacije. Sve dok mi se u jednom trenutku nisu počeli javljati virtualni asistenti s upitima vezanim za udruge. Taj upit od VA "nauči me raditi s udrugama" upalio je lampicu.
Shvatila sam da moram raditi na specijalizaciji VA za udruge, ali i da i mi u DND-u možemo imati virtualnu asistenticu.
Udruge su drugačije od privatnog sektora; počevši od svrhe osnivanja, rada s ciljanim skupinama pa sve do načina financiranja.
Potrebno je upoznati sve segmente poslovanja rada udruge. Iako ja na svojim webinarima uvijek naglasim da svaki VA već i prije edukacije sigurno ima neku uslugu koju bi mogao ponuditi udrugama.
Što virtualni asistenti ne znaju o radu s udrugama, a ti bi voljela da znaju već sada - prije nego krenu?
Voljela bih da već na početku znaju da rad s udrugama nije samo administracija, pisanje projekata ili vođenje dokumentacije. Sve su to važni zadaci, ali iza svakog od njih stoje stvarni ljudi i stvarne životne priče.
Kada radiš s udrugom, ne radiš samo za organizaciju. Sudjeluješ u stvaranju promjena u zajednici.
Pomažeš da dijete dobije podršku, da osoba s invaliditetom lakše ostvari svoja prava, da mladi pronađu svoje mjesto, da stariji ne budu sami ili da neka važna inicijativa zaživi. Čak i kada izrađuješ tablicu, pripremaš dokument ili prijavu projekta, tvoj rad nekome može otvoriti vrata do pomoći koja mu je potrebna.
Rad s udrugama je rad sa svrhom, mislim da je to najveća ljepota ovog posla - kada znaš da svojim znanjem ne gradiš samo nečije poslovanje, nego zajedno s drugima gradiš bolju zajednicu.
Također, udruge imaju i specifičan problem: zapošljavanja su uglavnom projektna, a kod nekih udruga ni ne postoji potreba za stalno zaposlenima. No bez obzira na to imaju li zaposlenike ili ne, potreban im je netko tko će im pomoći oko administracije, obvezne dokumentacije i svih ostalih poslova važnih za stabilnost udruge, pa i za to da budu prihvatljivi prijavitelji na što više natječaja.
Što su ti virtualni asistenti koji rade s udrugama otkrili o sebi ili svom radu, a da to nisi ni planirala poučavati?
Svakako na početku svog poslovanja nisam mislila da ću poučavati virtualne asistente za rad s udrugama. Ono što mi je odlično jest koliko zapravo učimo jedni od drugih.
Na svakoj edukaciji ili webinaru netko donese neko svoje znanje, iskustvo ili uslugu za koju je specijaliziran, a ja pomislim: "Ovo bi udrugama stvarno moglo pomoći." Tako i sama proširujem pogled na mogućnosti suradnje između udruga i virtualnih asistenata.
Još jedna stvar koja me redovito iznenadi jest to da polaznici tijekom programa otkriju da mogu puno više nego što su u početku vjerovali. Krenu s idejom da će raditi administraciju, a onda shvate da svojim znanjem mogu biti važna podrška organizacijama koje stvarno mijenjaju živote ljudi.
Mislim da je upravo ta promjena perspektive nešto što nisam planirala poučavati, a događa se gotovo na svakoj edukaciji. Tako se dogodi da u pripremi projekata osmisle aktivnosti u kojima su stručnjaci, pa postanu i izvršitelji usluga.
Voditi udrugu i educirati ljude za rad s udrugama - dvije su to različite uloge. Gdje se najviše razlikuju, a gdje se neočekivano nadopunjuju?
Na prvi pogled čini se da su to dvije potpuno različite uloge, ali zapravo se odlično nadopunjuju.
Kao predsjednica dviju udruga odgovornost ali i veliki dio posla je na meni. Donosim odluke, rješavam izazove, vodim ljude, planiram projekte i često učim kroz situacije koje ne možeš pronaći u priručniku. To iskustvo je neprocjenjivo jer dolazi iz stvarnog života.
S druge strane, u ulozi edukatorice moja je odgovornost prenijeti to iskustvo na način koji će drugima biti razumljiv i primjenjiv.
Ne želim polaznicima prenijeti samo teoriju, nego i ono što sam naučila kroz vlastite uspjehe, pogreške i izazove.
Mislim da upravo iz stvarnih primjera ljudi najviše nauče.
Ono što najviše povezuje ulogu predsjednice i mentorice, jest činjenica da jedno bez drugoga ne bi bilo isto. Da ne vodim udruge, moje edukacije ne bi bile toliko životne i praktične. A da ne educiram druge, vjerojatno ni sama ne bih toliko propitivala vlastite procese i stalno tražila bolje načine rada.
Vjerujem da se te dvije uloge međusobno obogaćuju i čine me boljom i kao predsjednicom i kao mentoricom.
Udruge stvaraju stvaran i dugoročan utjecaj u zajednici. Koji projekt ti je osobno ostao u sjećanju kao primjer tog utjecaja?
Često naglašavam da je svaki projekt jednako važan jer svaki stvara društveni utjecaj, razlika je u broju aktivnosti. Ako je projekt financijski jači, bit će više aktivnosti i više uključenih korisnika.
DND Vinkovci radi s općom populacijom djece, ali naglasak stavljamo na djecu u riziku od socijalne isključenosti i potencijalno nadarenu djecu - za koju nam je iskustvo pokazalo da nisu dovoljno prepoznata kroz sustav.
Dva projekta su mi posebno draga.
Prvi je suradnja s djecom korisnicima Centra za pružanje usluga u zajednici Sv. Ana Vinkovci, koja je trajala punih šest godina. S djecom su se provodile radionice s elementima ekspresivne art terapije, razne druge aktivnosti od kojih bih istaknula izložbe radova i izlete. Nevjerojatan je osjećaj vidjeti neku od te djece koja su odrasla, a sudjelovala su na aktivnostima. Upravo jedan dječak, korisnik projekta, bio je poticaj za pisanje nove projektne prijave usmjerene na srednjoškolce. Dogovorili smo da sudjeluje na panelu i ispriča svoju priču ulaska u svijet rada i samostalnog života.
Drugi projekt bio je usmjeren na potencijalno nadarenu djecu, a kroz njega smo u Vinkovce uveli nove metode rada temeljene na NTC sistemu učenja. Metode programa su usmjerene na cjeloviti razvoj djeteta, učenja kroz igru koji, uz poticanje boravka u prirodi i kretanja, razvija dječji mozak, funkcionalno razmišljanje, kreativnost i sposobnost rješavanja problema. Osim djece, educirali smo i učitelje, proveli pet izleta u prirodu s više od 250 djece te imali aktivnosti i s roditeljima.
Osim edukacije virtualnih asistenata, koliko su udruge i dalje dio tvog svakodnevnog rada?
Udruge su i dalje, uz edukaciju virtualnih asistenata, u mom fokusu. Aktivno radim i s njima.
Upravo pripremam mentorski program za cjelovito vođenje udruge, namijenjen predsjednicima, voditeljima i svim osobama koje su aktivno uključene u rad udruga. Želim im prenijeti znanje i iskustvo da ih vode sigurno, učinkovito i održivo.
